1.3.

srijeda, 28.10.2009.
"Znaš, nikad te nisam pitala što slušaš. Znamo se već godinama i nikad, baš nikad nismo o tome pričali." Uvijek sam mislila da će mi to biti od presudne važnosti kod dečka, frendova, ljudi u mom životu. I evo me sad. Stojim nasuprot njemu. I unatoč godinama nikada tu jednu sitnicu nisam saznala. "Ajoj, ma svašta. Ali ono, pretežito rock. To mi nekako najviše paše." Izašli smo iz tramvaja u sve tamniji grad. Hodali smo polako. U kontrastu na naše hodanje auti su jurili po cesti. Sve oko nas je jurilo, baš sve. A mi smo ponovno odskakali od drugih. "Idemo kroz park?" Znala sam da mu je to dulji put do doma. Lakše mu je samo produžiti ravno. Ali isto tako sam znala da će pristati. Obožavala sam taj park. Jedno malo mjesto u kojem sam provela tolike sate s ljudima do kojih mi je stalo. Park u kojem sam se smijala, padala, plakala. Gdje sam provela pola svog života. A i park, koji je već polako obukao svoje noćno ruho, je imao veliku dozu romantike. "Ma daaj, pa znaš da mi je to duži put." U ovakvim stvarima je bio predvidljiv. Uvijek isti scenarij. Ja bih ga nešto zamolila, on bi oklijevao, pritom se podsmjehujući, onda bih ja molila kao da imam pet godina i ne želi mi kupiti najdražu igračku, pa bi on na kraju ipak pristao. Oči su mu se sjajile i sve je teže susprezao osmijeh. Već sam znala da će opet biti isti ishod. Vidjela sam da se samo pretvara da mu je ta ideja mrska. "Znam. Ali vidi kako je lijeeeepo." Napadno sam zatreptala očima, jer i kad mu je nešto stvarno mrsko, uvijek popusti na treptanje. I popustio je. "Nek' ti bude. Ali znaš, neće svi padati na tvoje oči kao što ja padam." Na tren je zastao i pričekao moju reakciju. To je bila jedna od onih izjava na koju su riječi suvišne, na koje nitko ne zna što bi rekao. Riječi bi samo upropastile trenutak i zasjenile izjavu od koje mi je puls naglo ubrzao. Nekoliko trenutaka smo stajali na mjesto. Pokušavala sam mu u očima pročitati ono sve što je ostalo prešućeno. Iščitati skriveno značenje tih riječi, ako postoji takvo. On je još uvijek čekao komentar ili bilokakvu reakciju na posljednje izgovorene riječi. Grad je jurio pored nas u svojem uobičajenom ritmu. Tišina. Muk.

| 08:10 | Komentari (3) | On/Off | Print | # |




1.2 beginning of the perfect weekend

ponedjeljak, 31.08.2009.
"Molim te me pričekaj, idem samo preko do dućana po Colu." Nigdje mi se nije žurilo. Ovo su bili rijetki trenutci kada smo bili sami. Imala sam sve vrijeme svijeta. "Dobijem lizalicu?" Imali smo mi puno stvari koje su bile "samo naše". To su bile neke naše interne šale, geste, prepirke. Ono preko čega smo si bili bliži. Nešto po čemu smo se isticali. Stajala sam naslonjena na vrata dućana. On je stajao u redu i nije odvajao pogled od mene. Gledao me onim pogledom kojim pokazuje kako ga situacija zabavlja, kako istinski uživa u trenutku. Pružio mi je moju lizalicu i ja sam mu uputila onaj dječji osmijeh prepun zahvale. Ali nisam mu se time zahvalila samo na lizalici. To je bila jedna od manjih stvari. "Znaš, nikad nisam upoznao osobu koja toliko voli lizalice." U principu i nisam bila neki frik za lizalicama dok to nije prešlo u neku naviku s njim. Uvijek sam ih voljela, ali nikad ovoliko. Od njega dobiti lizalicu znači da se sjetio svega što smo pričali, da zapamti neke zanemarive stvari, kao da mi duguje lizalicu. I iako znam da sve to pamti, svaki put se iznova iznenadim. "A ja nikad nisam upoznala osobu koja mi ih je u stanju toliko kupiti." Uputio mi je onaj osmijeh, onaj zbog kojeg je vrijedilo biti blesavija osoba nego inače. Onaj zbog kojeg je vrijedila svaka izgovorena riječ koja ga je dovela na njegovo lice. Onaj zbog kojeg sam uvijek pristala biti samo ja. Bilo je više razloga zbog kojih sam voljela provoditi vrijeme s njim. Postoji i više razloga zbog kojih ću pamtiti ovu večer s njim. Razlozi uvijek postoje. Između ostalog voljela sam tu njegovu jednostavnost. S njim nema puno kompliciranja. Najvažnije od svega, nema pretvaranja. Sve je onakvo kakvo je. A vrijeme, vrijeme stoji. I dok sam s njim, imam osjećaj da je cijeli svijet nama na raspolaganju. Cijeli svijet samo za nas. Neopisiv je to osjećaj. Osjećaj koji imam dok sam s njim.

| 00:17 | Komentari (6) | On/Off | Print | # |




story of us. 1.1 beginning of the perfect weekend

četvrtak, 06.08.2009.
Hodala sam već dobro znanim putem do škole. "Jel' zgodan? Ajde, bar mi to reci." Koračala sam dovoljno brzo da je ona cupkala uz mene. Ona, sa svojim nogama dužine dva metra, uz mene. "Znaš, nije sve u izgledu. Uostalom, već sam ti rekla da mi se NE sviđa i da mi nije dečko." Ta dobro uvježbana laž ponovno mi je prešla preko usana. No nakon svega, nije u potpunosti bila laž. Nije mi bio dečko. Ali to je ono što je svima prvo padalo na pamet. Bilo je krajnje neobično da s nekime provodiš većinu vremena, a da niste skupa ili u rodu. Ali mi nismo bili svi. Mi smo bili posebni. Mi jesmo posebni. Nisam voljela da me čeka, ali nekako mi je nemoguće doći na vrijeme uz svoje cure. Pogledom sam pretraživala ekipu ispred škole. Nije ga bilo teško naći, s obzirom da me primjetio i odvojio se od društva. Voljela sam činjenicu da kad je bio sa mnom da je posvećivao svu svoju pažnju samo meni. " Dakle, to je on? Pa sladak je. Samo, malo je prenizak." Na Petrinu visinu od metar i 90, nekako su svi bili preniski. No nisam htjela povlačiti raspravu pa sam se samo nasmješila. Oči su mi pratile njegove. "Kasniš." Iako je to trebalo zvučiti kao nešto loše, nije omelo činjenicu da su se njegove ruke u sekundi splele oko mene, te da su moje s lakoćom našle svoje mjesto oko njegova vrata. Kao što su neki imali svoja tajna rukovanja i slične besmislice, mi smo imali ovo. Onaj najjednostavniji zagrljaj kad bi se vidjeli prvi put toga dana ili prije negoli krenemo svatko svojim putem. To je bila ona jedna sitnica koja bi mi dan učinila podnošljivijim. Bila je to sitnica preko koje bi dijelili one sretne trenutke koji su nam važni i za koje imamo potrebu podijeliti ih jedno s drugim. I za one tužnije, kad trebamo utjehu od onog drugog. To je sitnica koja je školu uvijek činila ljepšim mjestom. "Znam. Zadržali smo se u kafiću." Okrenula sam se curama i njih zagrlila, te se pozdravila s njima. Vikend sam provodila kod sestre, pa sam išla s njime do tamo. No nekako sam znala da neću stići na vrijeme.

| 10:33 | Komentari (3) | On/Off | Print | # |